Ratni put hrvatskog književnika Ante Neimarevića

U Koprivnici je živio od 1941. do 1965. Umro je u Zagrebu u studenome 1965. Radio je kao profesor povijesti i zemljopisa na koprivničkoj Gimnaziji (1941.-1960.). Mnoge generacije starijih Koprivničanaca sjećaju se tog legendarnog profesora po neubičajenom načinu predavanja, punom humora i doskočica. Napisao je roman satiru - trilogiju o Prvom svjetskom ratu pod naslovom "1914". Prvi dio "Mobilizacija" objavila mu je Matica Hrvatske 1937., a drugi dio "Fronta" i treći dio "Pozadina" izlazio je u "Hrvatskom dnevniku" (1940.). Kad je Gavrilo Princip upisao IV razred gimnazije u Tuzli, moj otac je pohađao VI razred gimnazije. Ante Neimarević i Gavrilo Princip su bili pasionirani igrači biljara pa su često zajedno igrali. Kod prvog susreta Gavrilo Princip pitao je Antu Neimarevića koje je nacionalnosti. Iako je bio Hrvat, a Gavrilo Princip Srbin, komunikacija između njih je bila jako dobra, kao između svih đaka u to vrijeme bez obzira na nacionalnost. Gavrilo Princip bio je pripadnik organizacije Mlada Bosna, a moj otac je bio Mladohrvat. Obje organizacije bile su zabranjene i pripadnici se nisu smjeli deklarirati. Svakome koga su otkrili da pripadaju jednoj od tih organizacija bilo je zabranjeno daljnje pohađanje gimnazije, jer ih Austro-Ugarska nije tolerirala. Gavrilo Princip se koncem 1912. ispisao iz Gimnazije, jer se je htio prijaviti u Prvi balkanski rat, kao dobrovoljac. Zbog slabe fizičke konstitucije nije primljen, pa je školovanje nastavio u Beogradu, gdje je i maturirao. Godine 1914. moj otac i njegov školski prijatelj Ivica Jonjić šetali su se jednog lipanjskog dana blizu željezničke stanice u Tuzli i vidjeli Gavrila Principa na stanici. Moj otac ga je prepoznao no Gavrilo Princip se držao postrance. Pravio se je kao da ih ne poznaje. To se dogodilo dva tjedna prije atentata. Nakon samog atentat, 28. lipnja 1914., tijekom razgovora u đačkoj menzi, moj otac je spomenuo da su nedugo vidjeli Gavrilla Principa na željezničkoj stanici. Netko od đaka je to izdao policiji i sljedeći dan je stigla policija da daju izjavu. On i Ivica Jonjić nisu znali kako reagirati da ne budu uvučeni u sudski proces protiv Gavrila Principa. Lagali su da su ga vidjeli prije dvije godine kad je bio u tuzlanskoj gimnaziji. Nakon atentata moj otac je otišao u Guču Goru, u svoje rodno selo, 15 km od Travnika i tu je ostao do početka 1915., kada je bio mobiliziran. Pripadao je BH I pješačkoj pukovniji, kojoj je sjedište bilo u Sarajevu. Tamo se održao pregled i regrutacija unovačenih. Nakon toga su vlakom krenuli iz Sarajeva preko Slavonskog Broda za Budimpeštu. Glavna komanda BH pukovnija bila je smještena u Budimpešti. Vojska je vježbala u Pilischabi pored Budimpešte. Iz Budimpešte je otišao u Pečuh gdje je proveo tri mjeseca u Oficirskoj školi, od srpnja do rujna 1915. Nakon Pečuha odlazi sa svojom jedinicom na ratište, to je bilo na prijelazu 1915. na 1916. Prebačeni su željeznicom do Karpata i dalje marširali kroz Karpate do galicijskog bojišta. Na galicijskoj fronti ( 1916., 1917.) bio je komandant voda i borio se u prvim redovima. Njegova jedinica je bila stacionirana u selu Kozlovu nasuprot Trnopola. Tamo se najviše zadržao i na tom bojištu je bilo najviše bitaka i najviše poginulih. Sam je Ante Neimarević napisao da je u tim borbama, prsa o prsa, mogao i tisuću puta poginuti. Godine 1917., kad je u Galiciji prestao rat, njegova jedinica je prebačena na Talijansko bojište kod mjesta Mrzli Vrh. Tamo su vježbali proboj Talijanske fronte. Njegova BH jedinica je među prvima probila talijansku frontu kod Capureta. To je bio najveći talijanski poraz u tom ratu. Tim probojem fronta je pomaknuta za 100 km, sa rijeke Soče na rijeku Pijavu. Utvrdili su se na Monte Tombi, uzvišenju koje su Talijani najviše bombardirali. U tim bombardiranjima moj otac je s još nekim suborcima bio ranjen, kada je granata probila bunker u kojem su se nalazili. To se dogodilo krajem 1917. Nakon ranjavanja prevezen je u bolnicu u Beč. Bio je ranjen u leđa i u nogu. Nakon oporavak, a to je bila već 1918. godina, otišao je u Budimpeštu i tamo vježbao nove regrute. Tamo je ostao do kraja rata.